четвртак, 27. јул 2017.

Knjige - čitati ih ili ne?

''Da li si pročitala knjigu koju si kupila pre dve nedelje?'' pitala me je prodavačica u novootvorenoj knjižari kada sam po drugi put ušla u radnju.
 ''Kako ste upamtili da sam već bila i koju sam knjigu kupila?'' začudila sam se znajući da u knjižaru ulazi mnogo ljudi.
 ''Danas retko ko čita, pogotovo u tvom uzrastu.'' rekla je ona samouvereno.
Kasnije mi je čak postala prijateljica. obaveštavala me o novim akcijama, o tome koliko je jeftiniji meki povez i preporučivala mi knjige za koje je čula da su dobre.


  Pitam se ponekad, zašto se ja razlikujem od svojih vršnjaka? Ja bih, na primer, radije dala ušteđevinu za dobru knjigu dok bi neko drugi kupio sebi dobre patike, jaknu ili majicu. Ali, patike obuješ dva puta i one više nisu nove, nisu zanimljive. Pitaćete me možda: A šta ću pa ja postići sa knjigom? Mnogo. Baš mnogo. Otputovaću tamo gde nikad ne bih otišla, koliko god da sam štedela za taj put. Upoznaću nove narode, njihove običaje, navike, verovanja,... Preživeću njihove sudbine, videti kako reaguju u datim situacijama. Naučiću mnogo o ljudskoj prirodi, o istoriji, o ljubavi, grehu, o iskupljenju greha. Doživeću ono što ne bih doživela ni u najluđim snovima.


  I nemojte misliti da je bolje pogledati film nego pročitati knjigu. U filmu je likove birao neko drugi. Izabrao ih je za svoju dušu. A ja, dok čitam, zamišljam ih onako kako meni odgovaraju. I onda je sve uredu.
  Ponekad se poistovećujem sa likovima pa preživljavam njihovu sreću ili njihovu golgotu. posle svake knjige bogatija sam za još jedno novo iskustvo. I sve to ostaje u meni, zauvek. Patike i jakne se pocepaju pa ih moramo baciti.

уторак, 18. јул 2017.

Današnja prijateljstva.

Više puta sam preispitivala samu sebe i došla do zaključka da mi, današnje generacije, uopšte ne znamo šta znači pravo prijateljstvo. Obično se veruje da se pravi prijatelji stiču u ranom detinjstvu. Ali, danas, deca kao da još u svojoj trećoj ili četvrtoj godini već pokupe zavist, zlobu i ljubomoru. Tako izgube mogućnost da steknu prijatelje. A da li oni to pokupe od starijih, od ukućana? Zašto se onda starije generacije hvale svojim druženjima i doživljajima? Činjenica je da se nešto promenilo a ja nikako ne mogu da pohvatam šta. Kad moja majka pozove svoju dugogodišnju prijateljicu, sa kojom se nije čula dva-tri meseca, Taj razgovor izgleda kao da su se rastale sinoć posle lepog večernjeg druženja. A kad ja pozovem svoju drugaricu posle samo dva dana ona je, zaboga, uvređena, jer joj ne posvećujem dovoljno pažnje.


 A tek je u školi katastrofa. Ako slušaš drugačiju muziku od većine, ako imaš drugačiji stil oblačenja ili ako si bolji učenik od ostalih odmah postaješ meta nemilosrdnih ogovarača i podsmeha. a onda možeš hodati i naglavačke neće ti pomoći. Najgori od svih su oni koji su stotinu puta trebali tvoju pomoć i ti si im stotinu puta pomogao a kada samo jedanput nisi bio u situaciji da to uradiš, odmah si za njih postao sebičan i najgori čovek na svetu. Ispade da nevalja mnogo biti ni dobar niti pomagati drugima jer oni umisle da je to tvoja obaveza.
  Danas su svi uvek, upravu. Povrede te a da to i ne primete. I ne sećam se kad sam poslednji put čula reč IZVINI. Kao da je ostala zarobljena u prošlom veku.


Ponekad se toliko razočaram u ljude, pomislim da nam nema spasa, a onda se opet tešim misleći kako ćemo kada, za nekoliko godina, odrastemo i postanemo zreliji, svi postati razumniji bolji ljudi, koji će umeti da prepoznaju i poštuju prave vrednosti.


недеља, 9. април 2017.

Sreću čine male stvari

U vremenu u kome živimo veoma je teško sačuvati poverenje, poštovanje, i ljubav, ma kakva bila. Prijateljstvo nije više druženje, smeh, obožavanje zajedničkih idola već samo korist koju možete izvući od nekoga a onda mu okrenuti leđa kada ste mu najpotrebniji. Često se pitam šta to ljude čini tako surovim i bezosećajnim. Kako isplivati u ovom moru sebičluka i neiskrenosti i kako ostati koliko-toliko normalan? Kako sam sebi stvoriti mali svet u kome ćemo biti srećni i zadovoljni?



Mislim da je navažnije od svega razlikovati sreću od običnog hira. Skupe patike, skupi telefoni,... Već za nekoliko dana videćemo da neko drugi ima još lepše, i šta onda? Moj mali svet u koji se često zatvaram, prepun je sitnica koje ispunjavaju moj život. Stvarčice, naizgled beznačajne, koje u većini slučajeva ne biste ni primetili da vam se nadju na putu, pune su negok skrivenog značenja i zrače neku neiskvarenu toplotu, kao da su iz drugog kosmosa. Mali stoni kalendar sa prelepom devojčicom na slici uvek će me podsećati na ženu u crnini koja je ušla u radnju i kupila mi ga, rekavši da mi ga poklanja samo zbog mojih prelepih lokni. Sjajni mali šraf i magnet koji sam predugo nosila sa sobom, verujući da su mi amajlija i prazna bočica dečijeg parfema koji mi je brat poklonio pre 4-5 godina za Dan žena, takođe su važni eksponati u muzeju moje sreće.


Od predstojećih praznika ne mogu očekivati da odem u posetu drugarici koja živi kilometrima daleko ali sam zato kupila sebi figuru malog zeke koji čvrsto steže korpicu za samo jedno jaje i jedno malo žuto pile, i oni će obeležiti moj Uskrs ove godine. U istoj meri može me usrećiti premijera dobrog filma čiju kartu čuvam kao kakvu dragocenost, kao i iskreni razgovori sa svojom majkom do kasno u noć, kada zaspim srećna sa saznanjem da me ona tretira kao zrelu osobu, vrednu poštovanja i ponosna što osećam koliko veruje u mene.



Pohvala u školi, diploma kao nagrada za uloženi trud i učenje takođe su, zajedno sa ostalim sitnicama, čuvari moje sreće. Te male stvari sagradile su čvrsti bedem koji niko i ništa ne može porušiti kako bi ušao u moj mali, srećni svet i uznemirio ga na bilo koji način.